Tekst i fotografije: Miroslav Golubović
Ostrvo Tao (Koh Tao) je poznato kao jedno od najboljih mesta za ronjenje na svetu pa je sve podređeno toj aktivnosti. Nalazi se u Tajlandskom zalivu blizu ostrva Pangan i Samui. Poslednjih desetak godina je izgrađeno puno restorana, kafića kao i smeštajnih kapaciteta ali je infrastruktura i dalje prilično ograničena.
Plaža Sai Ri (Sae Ree) je glavno mesto okupljanje, smeštaj i provod turista. Ostrvo još uvek nije potpuno razvijeno te krije prelepe stenovite i peščane plaže. Tokom pune sezone je prilično teško naći smeštaj. Bungalovi i kućice se mogu naći po ceni od 10 evra za dve osobe.
Dolazak na Tao iz Čumpona
Prenoćio sam u hotelu u Čumponu (Chumphon). Probudio sam se u pet sati, apred agencijom sam bio u pola šest. Do Čumpona sam došao iz Kančanaburija predhodnog dana, Minibus nas je odvezao do solidnog broda koji je krenuo tačno na vreme. Plaća se doplata za boravak u velikoj klimatizovanoj kabini. Velikim kanalom smo plovili dvadesetak minuta do otvorenog mora. Na tom kanalu ljudi žive u sojenicama ali i na napuštenim brodovima. Sunce je izlazilo te su prizori bili božanstveni.
Brod je daljinu od 70 kilometara prešao za dva sata. Upoznao sam dvoje mladih ljudi iz Beograda. Bili su u Kambodži, Bangkoku te su planirali da ostatak odmora provedu na ostrvu Tao.
Velika greška
Po silasku sa broda sam napravio jednu veliku grešku. Bežeći od raznih taksista prevideo sam putić koji uz obalu vodi do centralnog mesta. Išao sam asvaltnim putem i cela dva kilometara očekivao da će se pojaviti taj putić. No, živ čovek greši, šta da se radi.
Naleteo sam na nekoliko pansiona u kojima je cena bila 2000 bata. Počeo sam odmah da tražim smeštaj. Našao sam jedan simpatičan pansion u kome je bila slobodna soba ali je uslov da iznajmim i ronilačku opremu. Ipak, devojka je bila ljubazna da mi ponudi da čuva kofer dok ja ne nađem smeštaj.
Beskonačna potraga za (bilo kakvim) smeštajem
Kada sam ugledao, more i plaže, zanemeo sam. Prizori su kao na razglednicama ili fotošopovanim fotografijama. More je plavo-zelene boje, a tradicionalni čamci su se komešali pred naletima talasa. Stop! Traži sobu, crni Miroslave, a ne zveraj u te gole grudi.....
Prvo, drugo, treće, deseto, petnaesto mesto... Bungalovi i gest haousovi su svi bili puni jer je pet dana ranije na susednom ostrvu bio „Full moon party“ pa su se posle svi sjatili na Tao da se malo odmore. Bar pedeset bekpekera je spavalo na plaži predhodne noći jer nisu uspeli da nađu. povoljan smeštaj Hm, nije loša ideja, al rekoh, da potražim još.
Bilo je soba po ceni od 2-3000 bata što je stvarno previše. Uzeo sam kofer i krenuo ka sredini ostrva. Ne treba da pominjem da je bilo podne i nesnosna vrućina. I dalje ništa. Nalete jedan taksista koga sam pitao za pomoć. Reče da je on vlasnik bungalova na plaži Ao Hin Wong koja je udaljena oko 1,5km uz brdo. Stavih kofer u prtljažnik pik-apa i sedoh u kabinu.
Bungalov na plaži Ao In Wong
Prvih dvesta metara je bio normalan, relativno ravan put, a onda je moj novi gazda, zaustavio vozilo, uključio pogon na sva četiri točka i krenuo polako da se penje. Uspon je bio takav da smo prošli pored turista koji su jedva gurali motore. Nakon penjanja počelo je spuštanje do samog mora. Sa te strane je strmina još veća, ali nisam imao izbora.
Čitaćete u nastavku teksta kako izgleda penjanje i silaženje. Konačno smo stigli do kraja puta. Prvo sam želeo da vidim bungalov, mada i da je bila najveća rupa u pitanju ne bih mogao da se vratim jer kofer niti bilo kakav teret na leđima ne bih mogao da prenesem uz to brdo.
Izolovano mesto (za odmor)
Sve ima svoje, znamo svi već, jako dobro. Bungalov je bio urađen u potpunosti od drveta. Površina je dovoljna velika za krevet za dvoje, sa komarnikom, a kupatilo relativno malo, bez tople vode, naravno, ali se ista greje na suncu pa i nije tako strašno hladna. Cena je 400 bata ali je verovatno niža kada ostanete pet ili više noći. U okolini je još desetak sličnih kućica, a u daljini jedna stambena i to je to. Sve su napravljene na stenama.
Kroz brojne rupice na šupljine, na svim stranama bungalova, ulaze kolonije mrava ako se ostavi i najmanji komad hrane. Nigde žive duše, buke ili dreke. Ovo je mirno mesto za odmor. Obala je stenovita, tako da nema plaže ali je ceo ambijent neobičan. Blizu mora, upravo na tim stenama je napravljen restoran za goste bungalova i mala radnjica tako da nema potrebe da se napušta ovo mesto.
Dugo pešačenje do plaže Sairi
Ipak, odmah sam krenuo u centar ostrva, ka plaži Sai Ri. Uspon je stvarno težak, preznojio sam se posle sto metara. Uzbrdici nikada kraja. Mnogo bi bilo lakše da ima nekih stepenica. Priroda je magična, palme, banane i još raznog drugog tropskog bilja je svuda. Silaženje sa brda nije bilo lakše od penjanja. Posle pedeset minuta pešačenja došao sam do plaže i istog trena zaboravio na sve muke koje su me strefile tog dana.
Plaža Sai Ri( Sai Ree) je duga oko tri kilometra. Bilo je jako puno ljudi ali je i dalje pesak bio čist.
Našao sam hlad, legao i zaspao. S vremena na vreme su me budili prodavci kako bi mi ponudili sveže voće, sladoled ili masažu. Turisti se kreću veoma slobodno. Mnoge devojke su bile u toplesu. Mislim da takvo ponašanje u ostalim zemljama Azije nije moguće. Uz samu plažu su izgrađeni brojni restorani, kafići i škole za ronice. Cene su više nego u Bangkoku i nema puno izbora što se tiče restorana sa brzom i jeftinom hranom. Ima nekoliko radnji 7/11 koje su takođe skuplje. To je cena ostrva ali ipak, ambijent je divan.
Iako su su skoro svi hoteli bili puni nije bilo previše gužvi na uličicama. Prošetao sam se do luke i video nekolliko sjajnih bungalova ali i mesta za slikanje zalaska sunca. Bilo je još prerano pa sam se opet bućnuo. Za ručak mi je bila sasvim dovoljna voćna salata koja je u Bamboo kafiću iznosila 80 bata. Kokteli su od 150 pa naviše ali su tokom happy hour-a jeftiniji ali barmeni stavljaju malo alkohola. Isti možete kupiti u super-marketima. Internet je prilično skup, čak 100 bata za sat vremena.
Zalazak sunca i povratak u izolaciju
Sunce je počelo da zalazi pa je celo ostrvo izgledalo bajkovito. Morao sam polako da krenem ka svom dalekom smeštaju. Hteo sam da kupim celu picu u italijanskom restoranu, i pojedem je u bungalovu ali kada sam video kako je pizza majstor sprema, odustao sam....
Krenuo sam stazom do koje ima 1500, i to kakvih metara. Taman kada je počeo uspon naišao je jedan Kinez sa belim džipom koji podseća na čuveni Pajero, model Micubišija s početka devedesetih. Sklonio sam se sa puta da bi prošao ali je zastao kraj mene. Pitao me je da li idem uzbrdo.
Hteo je da me poveze. Na brzinu sam obukao majcu da mu ne bih ispraljao sedište znojem i ubacio kese puno vode i hrane. Rekao je da ide kod prijatelja sa drugarom. Polako smo se peli. Na vrhu brda sam mislio da će skrenuti levo, međutim ispostavilo sa ide pravo i to baš kod vlasnika mog bungalova. Kakva je to sreća bila. Zahvaljivao sam mu se pola sata. Istuširao sam se polu-hladnom vodom.
Druženje sa gostima
Otišao sam u kolibu u kojoj je mali, porodični restoran samo za goste (teško da će bilo ko drugi doći ovde na piće). Za divno čudo sve kućice su bile pune. Naručio sam, meni omiljen, pirinač sa jajima, povrćem i piletinom i porciju pomfrita kako bih se zasitio. Upoznao sam Stašu, slovakinju koja je teško hodala.
Njena majka je bilo vrlo pričljiva pa mi je objasnila šta se desilo. Iznajmile su motor pa je Staša dok se sama vraća iz centralnog dela ostrva previše stisla kočnicu na vrlo strmom putu, prevrnula se i teško povredila. Odrala je desnu nogu, iznad kolena, bukvalno, do koske. To je izgledalo prilično strašno jer se rana pomalo zagnojila ali na svu sreću nije ništa polomila.
Morale su da ostanu na ostrvu sedam dana duže nego što su planirale kako bi Staša mogla uopšte da se kreće i uđe u avion. Za stolom je bio par iz Australije i jedan Amerikanac. Super smo smo se družili. Pred zatvaranje restorana sam ugledao blizu vode jednu stolicu i seo u nju. Nebo je bilo vedro a zvezde su sjale nekim neverovatnim intezitetom. Bilo ih je na hiljade. Osećao sam se kao da sam u nekom planetarijumu.
U bungalovu je struja bila veoma slaba. Bilo je samo dva utikača. Jedan sam iskoristio za lampu, a drugi za punjenje telefona, laptopa i baterija za fotoaparat. Preko dana se isključuje struja u kućicama. Posmatrao sam mesec sa terase i tako se uspavao.
Sunce izlazi oko 06:45 (početkom februara) i prizor je neponovljiv. Čula se buka iz gazdine kuće jer su njegova deca kupala i prskala vodom. Pošto sam odlučio da ostanem još jedan dan i uživam u ovom miru, gazda mi je ponudio da me besplatno odveze do centra. Rekao mi je da svakodnevno taksira do luke za 150 bata pa smo se odmah dogovorili za sledeći dan.
Dan za uživanje
U centru sam kupio kartu za brzi brod za ostrvo Samui, za sutradan, i otišao na plažu Sai Ri. Šetao sam se celom dužinom. Bilo je znatno manje ljudi nego predhodhog dana. Prošetao sam se do kraja plaže. Na stenama su naravljeni luksuzni rizortovi. U njima je bilo slobodnih soba ali po ceni od 200€. Malko sam se šetao, malo kupao, više spavao na plaži....
Pijuckao sam koktel u kafiću Bamboo i upozano nekoliko sjajnih ljudi. Čak sam sreo i onog nesretnog Amerikanca koji mi je u busu za Čumpon rekao da Srbija ima atomsku bombu (pogledaj tekst o Kančanaburiju, Put na Ko Tao). Bio je sav pogubljen. Uspeo je da nađe nekoga da sa njim podeli sobu. Pošto nije imao fotoaparat zamolio me je da ga slikam i pošaljem mu fotku na meil.
Uveče sam morao peške da se vratim do plaže Ao Hin Wong. Dušu sam ispustio iako je bilo zašlo sunce. Večerao sam ponovo, sa već znanim licima. Bilo je tu i novih koji su tek stigli. Opet je nebo bilo vedro i prepuno zvezda.
Odlazak na ostrvo Samui
Poslednjeg jutra sam posmatrao izlazak sunca i sa gazdom bungalova stigao do luke. Srdačno smo se pozdravili. Gužva u čekaonici za brod za Ko Samui je bila velika. Nekako sam uspeo da sednem na klupu koja je bila blizu mesta za ukrcavanje.
Mnogo je ljudi ostalo bez mogućnosti da se ukrca iako su imali kupljene karte. Neki su pokušali da skoče na brod bez dozvole redara ali su na svu sreću uspeli i nisu završili u vodi.
Zbogom Tao, bilo mi je divno! Samui, here I am!
Pogledajte fotopis tajlandskog ostrva Tao
|
Putovanje po Jugoistočnoj Aziji ukratko: Krenuo sam iz Bangkoka, preko Čang Meia, Ajutaje, Angkora u Kambodži, hrama tigrova u Kančanaburiju, ostrva (Koh)Tao i (Koh) Samui, plaža provincije Krabi, ostrva Pi Pi i Puket do Singapura. Na Filipinima sam bio na rajskom ostrvu Borakaj, magičnim pirinčanim terasama u Batadu i Manili. U malezijskoj državi Sabah na Borneu sam bio u Kota Kinabalu, centru za orangutane i ostrvu Mabul. Nekoliko dana sam proveo u Kuala Lumpuru, ostrvima Langkavi i Pinang. Na indonežanskom ostrvu Java sam boravio u Džogdžakarti i okolnim hramovima Borobudur i Prambanan, vulkanu Bromo, a na kraju putovanja na ostrvu Bali (Lovina, Ubud i Kuta). |

