Tekst i fotografije: Miroslav Golubović
Kada spomenete ime tajlandskog gradića Kančanaburi (Kanchanaburi) većini ne predstavlja ništa, ali kada kažete da je u tom gradu čuveni most na reci Kvaj, poznat po istoimenom filmu, onda mnogi znaju o čemu je reč. U ovaj simpatičan gradić turisti dolaze da bi videli most i muzeje koji su posvećeni žrtvama Drugog svetskog rata. Ovo je pravo mesto za uživanje te možete provesti nekoliko prijatnih dana. U blizini je nacionalni park Erewan, poznat po kaskadnim vodopadima i hram tigrova. Posle trinaest burnih dana provedenih u Bangkoku, severu Tajlanda i Kambodži, bio mi je potreban odmor kakav sam našao u Kančanaburiju.
Dolazak iz Bangkoka i potraga za smeštajem
Busevi iz Bangkoka kreću na svakih 15 minuta sa južne autobuske stanice. Karta je 80 bata. Autoputem sam stigao za manje od dva sata. Stanica u Kančanaburiju se nalazi u samom centru grada. Imao sam malu mapu grada i nisam hteo da uzimam rikšu jer su mi svi tražili 100 bata za deonicu od dva kilometara. Krenuo sam peške ka groblju žrtava rata.
Sunce je pržilo, a mučio me je i kofer kome je otkazao mehanizam za ručicu uz pomoć koje se lako vuče po zemlji. Taj peh mi se desio tri dana ranije, na putu ka Kambodži. Problem sam rešio sa trakom koju sam vezao oko te pokvarene ručke i tako vukao kofer (narednih dana sam stavio nosiljku za mobilni telefon i tako pregurao preostalih 65 dana putovanja bez kupovine novog kofera).
Traka je bila vrlo oštra pa je ruka počela da me boli. Na ulicama nije bilo puno ljudi zbog velike vrućine. Sreo sam jednog amerikanca koji mi je skrenuo pažnju na hotel u kome je on smešten. Nije mi se svideo zbog toga što nije na reci pa sam nastavio dalje.
Posle trista metara sam odustao i uzeo rikšu za 20 bata. Doduše, ovo je bio motor koji ima nakačena kolica bočno pa u njima prevozi ljude ili neki drugi teret. Momak me je dovezao do mesta zvanog Jolly Frog Backpackers.
Gest haus Jolly Frog Backpackers
Recepcija se nalazi u sklopu restorana, a sobe su u barakama u nizu, kraj reke. Između dva reda solidno izgrađenih jednospratnih kućica od drveta je park sa ležaljkama, ljuljaškama i savršeno pokošenom engleskom travom. Cena sobe je samo 200 bata. Nema klimu, ima zasebno kupatilo sa mlakom, kadkad i hladnom vodom. Ventilator (početkom februara) je bio sasvim dovoljan. Pogled sa verande na reku je neopisiv.
Taj mir i tišina posle Bangkoka, Kambodže i svog onog ludila je bio melem za dušu i snažna energija koja je bila preko potrebna mojim ispražnjenim baterijama. Toliko je lepo, da uživate u tome da radite ništa. Ponekad prođe čamac sa veoma bučnim motorom koji pokvari idilu ali se mir brzo vrati.
Početkom 2010. godine je po (neproverenim) informacijama Jolly Frog zatvoren.
Most na reci Kvaj
Popodne sam proveo obilazeći hram tigrova, a u povratku sam sišao iz kombija kod čuvenog mosta. Bilo je na stotine turista ali i prodavaca hrane, suvenira i raznih usluga. Ceo trg je dobro uređen. Tu je spomenik posvećen vojnicima koji su izgubili živote gradeći most. Naime, prvobitnim planom je predviđeno da se most izgradi za pet godina, a vojnici su pod prisilom to uradili za 16 meseci.
Hiljade ih je poginulo tokom gradnje. Pruga je trebala da poveže Burmu sa Tajlandom te je trebalo prokrčiti džunglu koja nosi puno opasnosti. U blizini mosta je muzej sa lokomotivom koja je prva prešla most i groblje na kome su sahranjeni poginuli vojnici.
Obavezno pređite most, makar jednom. Potpuno je bezbedno čak i kada voz prolazi jer se kreće veoma malom brzinom.
Danas se most koristi samo za prelaz turističkih vozova iako postoje gazovi za kamione. Turisti to koriste da pređu na drugu stranu i iz drugog ugla slikaju ceo most. Ima nekoliko restorana na baržama ali su stolovi bili prazni. Dobar deo turista dolazi na dnevni izlet iz glavnog grada.
Uživanje u gest hausu
Most od Jolly Frog smeštaja je udaljen oko 2,5 kilometara. Uz put su brojne radnje, kafići, dobri restorani sa ponudom jela iz svih krajeva sveta, internet kafei, turističke agencije. Definitivno je najbolja hrana u restoranu guest hausa u kom sam bio smešten. Uveče, oko 19h je teško naći prazan sto, a ima ih barem 40.
Možete da zamenite knjigu ukoliko ste je pročitali ili da pogledate jedan film. Ima stotinu jela u ponudi i sa istoka ali i sa zapada zemaljske kugle. Cene su veoma povoljne, a hrana je odlična. Nije loš ni restoran Tai Thai u kome ima jela popularnih u Evropi (pice, paste i slično).
Našao sam nekolko kafea ali su bili preskupi ili nisu imali dovoljno jak signal. U jednom internet centru je bilo zabranjeno korišćenje mikrofona da bi gazde mogle da imaju korist od uslužnog telefona preko koga minut sa Evropom košta 15 bata. Preko Skajpa je tri puta jeftinije. Nisam video to obaveštenje ali sam se nekako provukao .
Bus do Erevana (vodopada)
Nemojte da verujete recepcionarima ili radnicima u turističkim agencijama ako kažu da javni prevoz ne ide direktno do parka Erevan. Idu na svaka tri sata sa autobuske stanice, samo proverite tačan red vožnje. Jurcao sam kao manijak da stignem u 08:00. Shvatio sam da se bus može sačekati i kod groblja, na glavnom putu.
Upravo se na toj stanici popeo jedan Španac. Vozač je uključio ventilatore i to one stone, ali prikačene za plafon kabine, koji se rotiraju 180 stepeni. Tako je svaki duvao i okretao se u svom nekom pravcu kao u SF filmovima. Pored vozača je motor autobusa kamufliran ogromnom drvenom kutijom u obliku mrtvačkog kovčega. Rekoh, sada kad neko baci neki cvet na njega biće veselo....
Kaskadni vodopadi u nacionalnom parku Erewan
Vožnja traje sat vremena i košta 50 bata u jednom pravcu. Ulaz u park se plaća 100 bata. Na jednom punktu se beleže plastične flaše sa vodom i kese sa hranom te se u povratku kontrolišu kako bi se izbeglo zagađivanje prirode. Neće vas pustiti nazad ako bude falila neka flaša sa popisa...
Što ranije krenete to je bolje, jer je šetnja prilično naporna. Obilazi se sedam grupacija kaskadnih vodopada. Intezitet vode je bio na recimo 40%. Posle sezone kiša je sigurno mnogo lepše ali je i ovo za preporuku. Ima dosta majmuna koji mogu da otmu ono što vam se nađe u rukuma pa budite oprezni.
Pojedini delovi staze su veoma strmi i prolaze kroz potok. U poslednjem i najvećem vodopadu je moguće kupanje. Obavezno ponesite kupaći. Dno je veoma klizavo pa budite oprezni.
Tri sata je bilo sasvim dovoljno da vidim sva jezera. U 12:00 sam se vratio u Kančanaburi i produžio do šoping mola.
Dva od ukupno četiri dana provedena u Kanchanaburiju nisam radio ništa. Samo sam leškario na ležaljkama i punio baterije za ostrva koja su sledila.
Putovanje na ostrvo Tao
Postoji nekoliko mogućnosti da se stigne do ostrva Tao, Pangan i Samui. Avionom samo do Samuia, noćnim vozom do Chumpona ili Suratanija ili busom do istih mesta, a dalje sa brodovima koji rade na linijama Chumpon – Ko Tao – Ko Phan Gan – Ko Samui – Suratani.
Mnoge agencije u Kančanaburiju nude prevoz do svih ostrva na Tajlandu. Jedina opcija preko njih je bila da kombijem ili busom odem u Bangkok pa busom do Čumpona. Noćni voz kreće oko 18h, u Čumpon stiže oko 02, a u 07h kreće brod. Brodovi idu samo tri puta dnevno i to u 06, 07 i 13:30. Nije bilo teoretske šanse da stignem ovaj poslednji. Nadao sam se da je ponovo u funkciji onaj u 18h.
Moj plan je bio da iz Kančanaburija busom stignem do Račaburija te da na autobuskoj stanici sačekam bus koji saobraća na liniji Bangkok - Suratani i prevezem se do Čumpona.
Bus iz Kančanaburija do Račaburija, kvar....
Stigao sam na vreme na stanicu u 07h, mada busevi kreću na svakih 15 minuta ka Račaburiju. Autobus je bio pun dece koja su išla u školu. Posle samo dvadeset minuta se pokvario. Nismo puno čekali drugi. Brzo smo stigli do mesta Račaburi (Ratchaburi). Prošli smo pored ogromnog regionalnog centra za prodaju povrća. Tu verovano meštani dovoze na otkup svoje proizvode, a ovi ih dalje distribuiraju.
Mislio sam da autobusi na putu ka jugu zemlje staju na ovu stanicu. Međutim, nije bilo tako. Jedan čovek me je usmerio na lokalni bus koji me je za pola sata dovezao do mesta na autoputu gde staju autobusi koji idu na jug. Brzo je naišao jedan čija je krajnja destinacija bio Suratani. Rekao sam kondukteru da idem do Chumpona na šta je on klimnuo glavom. Cena karte je 180 bata. Bilo je već oko 11:30h
Srbija i atomska bomba
Bus, nekoliko godina star, nije bio pun. Na zadnjim sedištima je ležao jedan momak. Ispostavilo se da je Amerikanac iz Kalifornije, Mark, koji je između ostalog bio u Srbiji. Nisam uspeo da shvatim čime se bavi. Od stvari je imao samo jednu kesu za koju je rekao da mu je sasvim dovoljna. Od samog starta mi se čudno obraćao, sa nekim sarkazmom. Pričao je kako je bio i na Kosovu i da sve zna o ratu. Dodao je da je dobro što se njegova zemlja umešala i bombardovala Srbiju jer se Milošević spremao da baci atomsku bombu na Kosovo. Da, atomsku bombu koja je napravljena za vreme Tita. Niste znali?
Ne volim da pričam o politici sa strancima jer ne baratam toliko dobro Engleskim jezikom da bih bio ravnopravan sa nekim kome je to maternji. Posle te poslednje konstatacije sam rekao Marku da više ne želim da sa njim komuniciram. U startu mu to nije bilo jasno pa je kasnije shvatio... Posle samo pola sata su ušla dva Šveđana koji su bili u društvu sa mladim i zgodnim Tajlanđankama. I oni su išli na ostrva ali su silazili na mestu gde su ih čekali neki prijatelji.
Pa kada će taj Čumpon?
Autobus je posle tri sata vožnje stao na jednu pumpu kraj koje sam u malom simpatičnom dućanu kupio žitarice slične bonžiti. Bile su prilično tvrde, što će se kasnije pokazati i kobne za jedan moj zub. No, posle dodatnih 60 minuta vožnje, Šveđani su sišli. Pratio sam na mapi naše kretanje i u svakom trenutku sam čekao skretanje za Čumpon i stajanje busa na stanicu.
Od jednom sam shvatio da nešto nije u redu. Otišao sam do vozača, koji je rekao „ Eh, pa mi smo prošli Čumpon pre pola sata!“. Ispostavilo se da je ovo direktan autobus za Suratani a da je kondukter zaboravio da mi kaže da treba da siđem na jednom skretanju. Zaključak je da mnogi prodavci, kondukteri i svi ostali potvrdno klimaju glavom samo da bi vam uzeli pare....
Vraćanje nazad...
Davno sam se pomirio sa činjenicom da ću u Čumponu morati da prespavam ali nisam želeo da idem u Suratani jer bih onda izgubio mnogo više vremena i novca. Uglavnom, posle kraće rasprave, vozač je stao na jednom skretanju, dao mi je 50 bata za autobusku kartu do Čumpona. Tako sam lokalnim autobusom za sat vremena stigao pred zalazak sunca, oko 18h. Bus me je ostavio pred glavnim trgom.
Nisam imao nikakvu mapu niti bilo kakvo znanje o ovom gradu. Ugledao sam turističku kancelariju. Iako su vrata bila širom otvorena, nikoga nije bilo u njoj. Decu su mi rekla da je iza ćoška hotel. U njemu je cena sobe 600 bata, što je bilo previše. Hodao sam dalje iako nije bilo nikakvih znakova na engleskom. Posle trista metara sam ugledao još jedan hotel. Konačno!
Čumpon, nezaobilazna stanica do ostrva Tao, Pangan i Samui
Soba je 300 bata sa pristojnim kupatilom i TV-om. Mislim da se zove Sam’s place. U tom kvartu ima puno jeftinih hotela tako da nije problem naći nešto solidno jer je ovo mesto nezaobilazno za turiste koji idu na ostrva Tao ili Samui. U blizini sam našao turističku agenciju u kojoj sam bukirao kartu za Ko Tao za polazak u 07h brzim brodom po ceni od 450 bata. Tu sam sam saznao da je poslednji u 13:30h tako da nisam ništa izgubio time što sam promašio skretanje za Čumpon.
Gradić Čumpon (Chumpon) je simpatičan. Istoimena regija ima dobre plaže, na brošurama. Našao sam internet centar sa prastarim i sporim kompjuterima. Ima nekoliko manjih tržnih centara i noćnu uličnu prodaju u ulici koja vodi do železničke stanice. Našao sam tezgicu na kojoj su pravili mekike. Isto je testo kao kod nas samo ih drugačije nazivaju. Konačno sam se najeo! Kupio sam voće i proveo veče u hotelu. Gledao sam TV, uglavnom strane kanale te sledećeg jutra u 05:30 sam bio spreman za put na ostrvo Tao!
Pogledajte fotopis Kančanaburija
|
Putovanje po Jugoistočnoj Aziji ukratko: Krenuo sam iz Bangkoka, preko Čang Meia, Ajutaje, Angkora u Kambodži, hrama tigrova u Kančanaburiju, ostrva (Koh)Tao i (Koh) Samui, plaža provincije Krabi, ostrva Pi Pi i Puket do Singapura. Na Filipinima sam bio na rajskom ostrvu Borakaj, magičnim pirinčanim terasama u Batadu i Manili. U malezijskoj državi Sabah na Borneu sam bio u Kota Kinabalu, centru za orangutane i ostrvu Mabul. Nekoliko dana sam proveo u Kuala Lumpuru, ostrvima Langkavi i Pinang. Na indonežanskom ostrvu Java sam boravio u Džogdžakarti i okolnim hramovima Borobudur i Prambanan, vulkanu Bromo, a na kraju putovanja na ostrvu Bali (Lovina, Ubud i Kuta). |

