Tekst i fotografije: Miroslav Golubović
Šri Lanka je u celom svetu poznata po kvalitetnim čajevama. Oko mestašca pod imenom Nuvara Elija se nalaze velike plantaže. Mesto je osnovao Britanac, Džon Devi (John Davy) 1819. godine. Prvo su napravljene plantaže kafe ali su brzo propale. Džon i njegovi partneri su probali sa čajem na planinama između Nuvara Elije i Kandija. Čim su shvatili da je celo područje pogodno za uzgoj čaja osnovali su nekoliko velikih zadruga. U narednim decenijama su počeli da se doseljavaju Tamilci koji su korišteni kao radna snaga. Njih su Britanci doveli iz južne Indije.
Tokom 1983. godine je došlo do sukoba između Sinhaleza i Tamilaca, paralelno sa sukobima u Džafni gde su Tamilci činili većinu. Nuvara Elija je pretrpela veliko razaranje ali se danas posledice tog sukoba ne mogu videti. Skoro se na svakoj kući može osetiti uticaj Britanaca.
U samom centru grada su napravili Botančku baštu u Viktorija parku. Preko puta su veliki tereni za golf. Oko njih je nekoliko hotela sa pet zvezdica. Cene su niže nego u Indiji zato što Šri Lanka još uvek ne zauzima mesto na turističkoj mapi sveta koje joj pripada. Dobra je ponuda smeštaja i za putnike sa manjim budžetom.
Vožnja minibusom iz Kandija
Postoji nekoliko direktnih autobuskih linija iz Gaula, Kolomba, Matare i Kandija do Nuvara Elije. Na autobuskoj stanici u Kandiju smo lako našli peron sa koga polaze autobusi ka ovom planinskom mestu. Bio je postavljen klimatizovan kombi čiji je polazak bio predviđen pola sata pre autobuskog. Platili smo i treću kartu po ceni od 120 rupija (oko 75 Euro centi) pa smo na njega stavili kofere.
Visinska razlika između Nuvara Elije i Kandija je čak 1200 metara. Do Nuvara Elije se može stići i vozom. Čuo sam da je su prizori božanstveni ali da se putuje četiri sata a kašnjenje voza nije isključeno. Relativno brzo smo se kretali krivudavim ali veoma kvalitetnim putem. Dva sata je trajala vožnja do našeg cilja. Stanica u Nuvara Eliji je veoma mala, sa svega nekoliko perona. Vozač kombija je parkirao na susednom prašnjavom poljančetu i za tren oka su se oko nas stvorili rikšisti sa "najboljim" ponudama.
Potraga za smeštajem u Nuvara Eliji
Krenuli smo peške ka ulici (Grand hotel roud) u kojoj se nalazi nekoliko hotela. Kraj nas se zaustavio rikšista koji je tražio 30 rupija da nas odveze do željenog hotela. Ispostavilo se da je hotel Glendower udaljen samo petsto metara od stanice. Nalazi se u prelepoj kolonijalnoj zgradi. Na maloj recepciji nas je dočekao uniformisani repecionar i ponudio sobe. Sa desne strane se nalazi restoran, sa leve veliki lobi a sobe su u nastavku.
Pogledao sam sobu sa kupatilom za koju je traženo 1500 rupija (10 eura). Izgledala je veoma pristojno dok je ostatak hotela izgledao prilično skupo. Rikšista se ponudio da nas odveze do gesthausa u kome je cena 800 rupija. Odlučili smo da mu damo šansu. Za pet minuta smo prešli oko dva kilometara. Kuća je nedavno zavšena spolja. Sobe su čiste ali smo zbog udaljenosti od centra grada odlučili da se vratimo u Glendower.
Obilazak Nuvara Elije
U samom mestu nema nekih posebno značajnih objekata. Turisti najviše dolaze zbog plantaža čaja i prirode. U blizini je mesto Ela kao i Adamov vrh. Kao što već rekoh, na svakom koraku se oseća uticaj britanaca. U samom centru ima nekoliko ulica u kojima se nalaze lokali sa restoranima i prodavnicama. Preko puta pošte je turistička kancelarija. U njoj radi samo jedan čovek koji je bio od pomoći ali se njegovi saveti odnose na preporuke prijateljskih hotela, tura i sličnih stvari.
Popodne smo proveli u Botaničkoj bašti, u Viktorija parku, koji se nalazi odmah pored turističke kancelarije. Bašta nije ni približno velika i značajna kao ona u Kandiju ali je šetnja uređenim stazama veoma prijatna. Napravili smo i veliki krug oko hipodroma. Radovi na novim tribinama su bili u toku pa smo mogli da posmatramo i radnike kako sa muče sa starim mašinama. Sva ta buka nije smetala kravama koje su pasle travu uz put. Neke su čak bile i našminkane oko očiju. Nismo uspeli da saznamo razlog.
I u ovom mestašcu se vodila borba oko lepljenja plakata za predsedničke izbore. Svaka slobodna površina je bila prelepljena plakatima Radžapakse a već sledećeg jutra su preko tih bili nalepljeni materijali Fonseke, ljutog neprijatelja, a do juče prijatelja, ovog prvog.
Večera u Grandu
Postoji restoran i u našem hotelu ali smo zbog činjenice da nije bilo mušterija odlučili da potražimo neki drugi. U samom centru Nuvara Elije ima ih nekoliko ali su nam bili sumnjivi. Odlučili smo da se prošetamo do Granda, hotela sa četiri zvezdice koji se nalazi sto metara od našeg.
Spolja izgleda fantastično, a iznutra raskalašno. Cena sobe se kreće od 80€ što i nije tako mnogo za luksuz koji se dobija. Prošli smo recepciju i pratili znakove. Našli smo mali restoran i u njemu večerali italijanske specijalitete. Lazanje su bile odlične iako se videlo da su nedavno odmrznute.
Sledećeg jutra smo ponovo došli u Grand kako bi posetili radnju koja prodaje čaj i suvenire. Cene su iste, kao i svuda, samo je izbor veći. Saznali smo da se uveče, u velikom o restoranu služi bufet po ceni od 1300 rupija po osobi pa smo odlučili da se uveče častimo kvalitetnom hranom.
Tako smo druge večeri otišli u veliki restoran. Za većinom stolova je sedela velika grupa gostiju hotela. Nas je sačekao konobar koji nas je odveo do slobodnog stola. Rekao nam je da je u cenu uračunato sve osim pića. Bilo je bukvalno svega; od jedno osam vrsta hleba, hladnih i toplih predjela, glavnih jela, voćnih salata i torti. Na kraju nam je bila potrebna dizalica, ili još bolje žičara, kako bi se spustili do našeg hotela. U večernjim satima se temperatura spušta i do nule pa je poželjno da imate sa sobom neki džemper ili jaknu.
Šetnja po poljima čaja
Šri Lanka je u celom svetu poznata po kvalitetnim čajevama. Upravo se u Nuvara Eliji nalaze velike plantaže. Jedna od poznatijih fabrika za preradu čaja je Pedro Tea. Ova fabrika je od centra udaljena oko četiri kilometara na putu ka Kandapoli. Pošto je dan bio lep odlučili smo da se prošetamo do plantaže. Na putevima nema znakova ali smo uz pomoć mape i retkih prolaznika uspeli da se snađemo.
Na parkingu, blizu jedne raskrsnice, je bilo parkirano nekoliko kamiona pretovarenih stajskim đubrivom. Nisam pitao pošto je tona ili jedan „paket“. Uživali smo u šetnji i tišini. Tek po nekad je prošlo po neko vozilo na dva, tri ili četiri točka sa ko zna koliko ljudi u i na njima. Videli smo nekoliko grupa beračica čaja kako vredno rade u poljima.
Čaj kod Pedra
Fabrika čaja je udaljena nekoliko stotina metara od puta. Bojažljivo smo prošli pored velikog magacina jer nismo znali da li je tu dozvoljen prilaz. Stariji nosač džakova nam je samo pokazao kuću u koju treba da odemo.
Stigli smo do centra za posetioce koji se nalazi pedesetak metara od glavnog pogona, u polju čaja. Na padini je napravljena velika terasa sa pogledom na plantaže. Tu svaki posetilac može da degustira čaj. Kartu smo platili 150 rupija i krenuli u obilazak postrojenja sa vodičem. Odmah nas je upozorila da je zabranjeno fotografisanje i snimanje unutar fabrike.
Fabrika čaja
Poželjno je da od trenutka branja do početka obrade lista ne prođe više od šest sati. Beračice moraju da se pridržavaju strogih pravila kod branja. Dozvoljeno im je da uberu samo mlade listove kojih je najčešće tri na svakoj grančici. Listovi se ubacuju u sušaru i prolaze kroz niz postrojenja koji na kraju donesu gotov proizvod.
Videli smo razne mašine za selekciju, drobljenje, sušenje i na kraju pakovanje čaja. U sušari je užasno toplo, preko 45 stepeni. Uslovi za rad su veoma teški.
Gotov čaj, upakovan u velike džakose, se kasnije prodaje na javnoj aukciji. Pobeđuje kupac koji iznese najbolju ponudu.
Druženje sa beračicama čaja
Kada smo izašli iz fabrike otišli smo ka beračicama čaja. Hodali smo zemljanom stazom kroz stabljike visoke oko metar. Oko glavnog puta su kuće u kojima žive radnici te se vidi da su veoma skromne. Na obližnjem poljančetu su deca igrala kriket.
Beračice su vredno radile. Na leđima su nosile plastične korpe u koje su stavljale listove čaja. Svakog dana rade između 7-10 sati za dnevnicu od 1-1,5$. Ni jedna nije govorila engleski. Njihov rad prati supervizor čiji je zadatak da spreči ubacivanje starijih listića u korpe.
Čim smo izašli na glavni put naišao je autobus sa kojim smo za deset minuta stigli u Nuvara Eliju.
Odlazak na jug
Sledećeg jutra smo se uputili na jug Šri Lanke. Tokom jutra ima dva polaska, u sedam i osam sati. Prvi ide do Gala a drugi do Matare, industrjskog grada. Dobili smo savet, da ranije, da dođemo najmanje pola sata pred polazak jer se sedišta brzo popune. Sem nas dvoje bilo je još šestoro stranaca. Bus oblepnjen Radžapaksom, starim novim predsednikom Šri Lanke, je krenuo tačno na vreme. Mladi mršavi brkati vozač je konzervu na točkovima vozio veoma brzo po velikim krivinama.
Ubrzo su putnici počeli da povraćaju. Na jednom od retrovizora se moglo videti nasmejano lice vozača koji je u tim trenucima vozio još brže. Posle tri sata jurnjave po planinama, spustili smo se u dolinu. Naredna tri sata put je vozio uz more. Irina i ja smo bili neodlučni. Na kraju smo sišli u Unavatuni i posle kratke potrage smo našli povoljan i odličan smeštaj.
|
Putovanje po Šri Lanki ukratko: Sa aerodroma smo (moja devojka i ja) preko Kurunegale stigli do Dambule, mesta, koja nam je bila baza za posetu Polonaruve, Sigirije, Mihintalea i Anuradapure. Tri dana smo proveli u Kandiju i Pinaveli, centru za slonove. Osamdesetak kilometara jugoistočno je Nuvara Elija mestašce na visini od 1920 m nadmorske visine poznato po plantažama čaja. Spustili smo se na jug, tačnije plažu na Unavatuna. To predivno mestašce smo koristili kao bazu za posetu Kogale, Gola i Hikaduve. Poslednja dva dana smo proveli u Kolombu. Osmo putovanje po Indiji i Šri Lanki pomoglo je osiguranje Wiener Stadtische. |

