| Srbija, moja zemlja | |||||||||||||||||
|
Planina Zlatibor
Tekst i fotografije:
Miroslav Golubović
Zlatibor se u domaćim medijima predstavlja kao najveći turistički centar
Srbije. Bio bi prvi da je u pitanju predstavljanje vašara međutim, ovako je van
konkurencije... Automobili su bili parkirani svuda, pošto je bila nedelja. Nekako smo uspeli da se probijemo do autobuske stanice i skrenemo levo do kafane Koliba kraj koje smo imali obezbeđen besplatan smeštaj. Toliko smo bili gladni da smo samo ostavili stvari i u uputili se u gore pomenuti restoran. Nalazi se u samom podnožju brda, kraj žičare. Roštilj na Zlatiborski način, sa puno kajmaka je bio izvrstan. Belo meso je bilo ispunjeno ovim mlečnim specijalitetom. U ponudi je još i Zlatiborska pljeskavica kao i razne druge varijacije na temu „roštilj i kajmak“. Usluga je odlična, kelneri brzi i efiksni. Simpatičnog kelnera sam pitao za savete. Rekao je da je oko pola sata vožnje potrebno do Drvengrada a da put Novi Pazar – Ivanjica ne preporučuje zbog rupa na putu i „nekih drugih razloga“ kako je naveo. Dvoumili smo se da li da, za nekoliko dana, sa Zlatibora do Vrnjačke banje stignemo preko Čačka i Kraljeva ili preko Novog Pazara. U nastavku teksta će te videti šta smo odlučili.
Vratili smo se u stan i spremili za večernju šetnju. Preko puta zgrade je luna park iz koga je sve vreme treštala muzika iz Grandove radionice. To i ne bi bilo toliko strašno da deca nisu u glas pevala i vrištala uz „idole“ sa ružičaste televizije. Zbog tog ali i mnogobrojnih lokala, koji su sazidani bez ikakvog plana i pravila, je Zlatibor pretvoren u jedan planinski vašar. Autobuska stanica ne može da se vidi od dima koji proizvode kiosci brze hrane. Turističkih agencija je nekoliko dok je kancelarija Turističke organizacije Zlatibora jedno dva kilometara udaljena od centra. Nude brošure ali bezvoljno komuniciraju sa turistima. Izgleda da im baš teško pada da rade svoj posao.
Takozvana pijaca je prekrivena. U
njoj se mogu pazariti sem voća i povrća, suveniri, rakija, džemovi i naravno,
suvo meso po kome je Zlatibor naširoko poznat. Cene pečenice, kobasica su
znatno više nego u Beogradu, na Kalenićevoj pijaci. Kilogram je svuda 1400
dinara dok je u glavnom gradu 300 dinara manje. Ima desetak prodavaca koji nude
da vam odseku željeni komad kako bi probali. Nije baš dobro što nema rashladnih
vitrina u kojima bi se meso držala tokom vrelih letnjih dana. Ponuda suvenira je velika i srazmerna jednom turističkom centru. Čini mi se da je ponuda bolja nego ona u Beogradu. Centralni deo Zlatibora u kome je smešteno nekoliko zanatskih centara, butika, diskoteka, kafića i restorana je solidno uređen. Prostor oko jezera je nedavno popločan a na jednom delu su radovi u toku. Još uvek je stajala bina montirana specijalno za „Žikinu šarenicu“. Bilo je mnogo turista, najviše porodica. Jedan glumac je u kostimu animirao decu slikajući se sa njima a istovremeno tražio od roditelja „neki dinar za pivo“!
Prošetali smo se oko veštačkog jezera koje bi bilo divno da nije đubreta u vodi. Pedalina koji se iznajmljuju su korisitli momci da se trkaju u tome ko će da pogura više plastičnih boca. Sa druge strane su luksuzni apartmani koji su po svom izgledu jedina svetla urbanistička tačka. Sve kuće su slične jedna drugoj dok u ostalim delovima grada to nije slučaj. Neke su privatne a neke se iznajmljuju po ceni od 120 evra pa naviše...
Zlatiborski travar
Nalateli smo na „travara“, čoveka
koji je poznat po tome što skuplja i prodaje lekovito bilje. Napravio je i malu
tezgu na kojoj nudi svoju robu. Vazduh se, po zalasku sunca, znatno ohladio te
je bila potrebna toplija odeća. Na brdu oko žičare su divljali vozači na motorima sa
četiri točka koji se mogu iznajmiti po ceni od 500 dinara. Uništavaju travu i
ugrožavaju bezbednost šetača koji pokušavaju da pronađu malo tišine. Sledećeg jutra sam se popeo na brdašce na kome je jedina žičara. Nekoliko konja je bezbrižno paslo travu. Vezani su stabla drveća koja su proređena, odnosno, istrebljena zbog skijanja. Noge su mi brzo bile mokre od jutarnje rose. Tek sam sada, sa visine, video, koliko je sazidano stambenih zgrada. Ne vidim im se kraj. Livade, koje su sačuvane od gradnje, su stvorene za laganu šetnju i sređivanje misli.
Zlatiborska pijaca - Pršuta, kajmak, sir Spustio sam se do pijace i kupio kajmak i pršutu za 1200 dinara, jer sam, kako je rekla simpatina ženica, bio prva mušterija. I dalje je to preskupo ali šta je tu je.....Još nekoliko paradajza, lepinje i eto savršenog doručka, koji je bio dovoljno jak da me drži sitim do večere.
Van centra je na desetine staza za pešačenje. Nisam uspeo da nađem dobru mapu, mada nije ni potrebna. Ne možete se ni u kom slučaju izgubiti. Nakon povratka sa Mokre Gore, prošetali smo se još jednom po centru. Sada je bilo znatno manje ljudi pa je samim tim prijatnije za šetnju. Iznad sportske hale je nekoliko predivnih predratnih kuća. Tu nema novogradnje. Petsto metara dalje je nekoliko napuštenih gradilišta čiji su rokovi za gradnju istekli pre nekoliko godina. Posmatrali smo zalazak sunca sa brda sa koga sam i započeo dan. Ta usijana zvezda je očigledno bila umorna te se spremala da ode na neke druge delove zemaljske kugle da ih obasjava. Ipak, nagradila nas je prelepim bojama što smo trčali kako bi je videli pre samog nestanka.
Uveče se svi sjate u centar. Prodavci
suvenira imaju pune ruke posla dok se suvo meso pakuje u kutije. Neki kupuju
oklagije neki, satove sa likom Draže Mihajlovića a neki simpatične kućice. Seli
smo u kafić Jezero ali smo brzo pobegli kada smo videli cene palačinki koje su
iznosile u proseku 330 dinara. Našli smo jedan drugi gde su cene bile duplo
manje.
Sve u svemu, Zlatibor je za preporuku. Cene smeštaja čak i u letnjim
mesecima nisu ni malo niske. Teško je naći krevet ispod 1000 dinara i to van
centra. Ostaje nam da se nadamo da će se neko setiti da uvede malo reda na
ulice. Prosledite prijateljima... |
|||||||||||||||||
| < Prethodni tekst | Sledeći tekst > |
|---|






