| Jugoistocna Azija 2009 | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Chiang
Mai
na tajlandskom jeziku znači “novi grad”. Sa milion i po stanovnika je
drugi
po veličini u Tajlandu ali gužvi skoro da nema. Stari deo grada je
napravljen pre
700 godina kao utvrđenje za odbranu od Burmana. Uz visok odbranbeni zid
su iskopani kanali koji su stvarali probleme napadačima. Danas su ti
kanali ispunjeni vodom pa fontane daju poseban vizuelan ton. Grad se nalazi na severozapadu zemlje, blizu tromeđe sa Mjanmarom i Laosom.
Malo sam se razočarao u vozu
na liniji Bangkok – Čiang Mei. Princip je isti kao u Indiji "jedan vagon,
jedan kupe" pa je svaki krevet odvojen samo zavesom od staze koja ide sredinom.
Prvih nekoliko sati sam sedeo i pričao sa jednom starijom ženom. Radi u nekoj
državnoj instituciji. Plaši se da ide autobusom jer su, kako kaže, nesigurni.
Oko 22h je prošao kondukter i svakom putniku namestio krevet sa čistom
posteljinom. Klima je odlično radila čak i previše. Buka u vagonu je bila
suviše velika. Spavao sam sa antifonima za uši protiv buke ali su točkovi bili
preglasni. Voz se stalno tresao, čak i više nego na “brzim” prugama Srbije.
Voz je stigao tačno na
vreme. Dan ranije sam preko Skajpa pozvao Ben guest house koji sam našao preko Wikitravel-a i najavio se. Rečeno mi je da će me neko sačekati na stanici.
Tako je i bilo. Besplatna vožnja rikšom (dobija se ukoliko ostajete najmanje
dve noći u tom hostelu) je trajala tri minuta. Smeštaj
Ben guest house je na prvi
pogled izgledao simpatično. Svi su još uvek spavali. Dobio sam sobu za 250 bata
koja je bila pristojna. Zidovi su vapili za krečenjem ali je kupatilo bilo čisto. U ovom, kao i u drugim smeštajima ovog tipa su cene soba malo niže
jer vlasnici računaju da će gosti uzeti makar jednu organizovanu turu. Ima ih
deset i koliko sam uspeo da vidim i shvatim, na svih deset destinacija možete
samostalno da odete i da prođete makar duplo jeftinije. Početkom februara,
tačnije drugog vikenda, se svake godine održava festival cveća na ulicama Čiang
Meia. Pošto sam ja bio u toku prve nedelje, radnici su pripremali i donosili ogromne
žardinjere. Grad je prelep. Iako je drugi po veličini Čiang Mei nema ni upola
haosa i gužvi na ulicama kao Bangkok.
Dobio sam od recepcionara
minijaturnu mapu. Gest haus je od samog centra udaljen oko 20 minuta peške. U
ovom delu grada su uglavnom porodične kuće i po neki luksuzni kompleks. Puno
parcela zvrji prazno. Velika pijaca je u blizini. Tezge su velike, prostor
između njih dovoljan da se više ljudi mimoiđe a ponuda hrane, voća i povrća je
velika. Cene su znatno niže nego u glavnom gradu. Prodavci su veoma ljubazni i
nasmejani.
Obilazak grada
Ulicom Charoen Muang,
koja spaja centar sa železničkom
stanicom sam prešao reku Mae Nam Ping. Drugi mostovi i objekti su se oslikavali
u vodi. Četa policajaca je na kraju mosta vršila kontrolu vozača automobila i
motora. Naplaćivali su kazne za nevezivanje pojasa i nenošenje kaciga. Nisu
mogli da dišu koliko su imali posla....
Ulice su čiste. Iza
mnogobrojnih hramova su veoma skromne kuće pa čak i udžerice. Ispred ulaza u
stari deo grada je bila priprema za vašar pa su se postavljale tezge svuda
unokolo. Primetio sam puno knjižara i kofi šopova u užem centru grada.
Prelepo je šetati se ovim
ulicama. Nisam znao na koju stranu prvo da krenem. U starom gradu ima barem 30
hramova. Teško je reći koji je lepši, značajniji ili stariji. U hramu Pa An je
bila neka ceremonija. Nekoliko petlova se šetkalo slobodno po dvorištu
pozirajući radoznalim turistima. Hram Čedi Luang morate videti. Ovaj hram iz XIV veka je pod zaštitom UNESCO-a. Počeo je da ga gradi je kralj Saen Muang Ma koji je želeo da u njemu položi posmrtne ostatke svoga oca. Gradnja se odužila pa je posle deset godina kralj preminuo ali je radove nastavila njegova udovica. Ni ona za života nije uspela da radove privede kraju. Uspeo je kralj Tilikaradž (Tilikaraj). Sa visinom od 82 metra i bazom od 54 je bio najveća građevina kraljevine Lana (Lanna) koja je tada bila poznata i kao Kraljevina milion pirinčanih polja.
Danas je nemoguće ući u hram jer je znatno
oštećen tokom zemljotresa 1545.godine ali su posetiocima dostupne druge
građevine, podjednako interesantne. Bilo je puno osnovaca i srednjoškolaca. Momci su me zamolili da im odgovorim na nekoliko pitanja. Jedan
je snimao razgovor jer im je za neki školski predmet bio neophodan ovakav
intervju. Na solidnom engleskom su me pitali zašto sam došao u njihovu zemlju,
šta mi se sviđa a šta ne, koliko planiram da ostanem i gde idem dalje. Momci su
super. Na kraju su me naterali da napravim još jedan krug oko hrama kako bi mi
detaljno objasnili sve.
Na ulicama su ljudi
nasmejani i čini se srećni. Nema velikih gužvi, stresova i zagađenja kao u
glavnom gradu. Mnogi stanovnici su, ne samo mene, već sve turiste pozdravljali
na ulici bolje nego mnoge komšije sa kojima živim u istoj zgradi deset godina.
Nema pravila koliko se osoba može voziti na motoru. Zapravo ima, ali to niko ne
poštuje. Rekord je dvoje odraslih i troje dece, ali su svi imali kacige. Posetio
sam hramove Chai Kiat, Thung Yu, Si Koet.
Hram Phra Sing je verovatno najlepši hram u Chiang Mai-u, jedan od najboljih primera Lanske arhitekture osnovan 1345.godine a gradnja je završena, predpostavlja se, 1385. Danas su sačuvani svi detalji koji su dodavani tokom vladavina raznih kraljeva. Pod jednom šatrom je ručalo tridesetak mladih monkova.
Hram Suan Dok se nalazi van
zidina starog grada. Na mapi piše da je udaljen petsto metara a u stvarnosti je
tri puta više. Prošao sam pored gradske bolnice koja je izgledala sasvim
pristojno spolja. S druge strane je škola. U tom trenutku su se časovi bili
završili pa su studenti krenuli ka svojim uredno parkiranim motornim
dvotočkašima. U hramu Suan Dok je Buda od bronze, star preko 500 godina. Mnogobrojni murali pokazu scene iz predhodnih Budinih života. Hram je podigao Lanski kralj Keu Na u XIV veku. Sav je okrečen u belo i podseća na velike grobnice.
Vratio sam se u stari deo grada i šetao se besciljno. Sasvim sam slučano stigao do najstarijeg hrama u zidinama starog grada, hrama Chiang Man, koga je podigao kralj Mengrai koji je ujedno i osnivač grada. Zdanje je skoro renovirano pa svi detalji izgledaju savršeno i senzacionalno vredno.
Jedan momak mi je ponudio slatkiš od meda i žitarica koje je upravo pravio. Nisam mogao da odolim. Ukus je bio savršen pa sam kupio 200g. Podseća na božitu. Vratih se na plato pred kojim je kapija starog grada. Sada su na stotinama tezgi bile razne lampe, suveniri, košulje, haljine, minđuše a uz zid starog grada pedesetak udobnih fotelja, sličnim onima u avionu. Masaža stopala je toliko relaksirajući i neophodna posle celodnevnog eksploatisanja nogu.
Uveče nije moglo da se hoda
od hiljada turista i lokalaca koji su svašta kupovali. Bila je zatvorena ulica,
te su se tezge nalazile celom njenom dužinom. Bilo je puno uličnih svirača i
zabavljača. Neverovatna atmosfera. Oduševio sam se.
Drugi dan – Lampang, Centar za slonove
Skoro na svakom ćošku imate
na raspolaganju ponude za neki izlet. Opcija je puno; od posete Chiang Rai-a,
Mjanmara, Laosa, preko raznih farmi do centra za slonove. Nekoliko puta sam
gledao na televiziji slonove kako crtaju surlama. Agencije traže oko 1000 bata
za dnevnu ekskurziju. To mi je bilo mnogo pa sam rešio sam da odem redovnom
autobuskom linijom.
Izašao sam na ulicu Charoen
Muang i krenuo u pravcu železničke stanice. Pitao sam jednog čoveka koji je
nešto iznosio iz automobila za put do autobuske stanice. Rekao mi je da
udaljena oko tri kilometara te da treba da idem sa crvenim pick-up-om koji se
koristi kao gradski prevoz. Dodao je da on ide ka stanici za pet minuta pa mogu
da krenem sa njim. Tako je i bilo. Lik se zove Toi. Bavi se trgovinom. Odvezao
me je do same stanice i pomogao mi da kupim kartu. Autobusi ka Lampangu idu na
svakih sat vremena pa sam morao malo da čekam. Karta u jednom pravcu je 45 bata
Klimatizovan autobus je
krenuo na vreme. Autoput je odličan, brzo se vozi i nema gužvi. Naglasio sam
vozaču da želim da siđem kod centra za slonove. Posle 45 minuta vožnje smo
stigli do skretanja za centar. Tu nema zvanične stanice već busevi staju po
potrebi.
Oko 500 metara dalje sam
kupio ulaznicu od 250 bata. Na svakih 15 minuta minubus na struju prevozi
posetioce do samog centra. Izašao sam ispred prodavnice suvenira i uputio se ka
tribinama. Pošto je bilo sat vremena do predstave prošetao sam se celim parkom.
Ima nekoliko ogromnih ograđenih i pokrivenih površina u kojima borave slonovi.
S obzirom da je ovo prihvatni centar za slonove ima dosta bolesnih životinja
koje su se rodile hendikepirane ili su ranjene prilikom krivolova. Tako se mogu
videti veoma tužni prizori. Ipak, mnogo je više srećnih slonova koji su
ozdravili. Sa zadovoljstvom, na svojim leđima, nose punačke turiste iz Evrope. Zato ih
njihovi nadgledači stalno nagrađuju hranom. Video sam mladunče koje se nije
odvajalo od majke. Stalno se vrtelo oko nogu ali pravim čudom ga mamica-slonica nije ni
jednom zgazila. Ipak, svi znamo za onu; “Slone jedan....”
Dvadesetak minuta pre
predstave su se slonovi sjurili u jezero, na kupanje. Na leđima su im bili
volonteri koji su se zajedno sa svojim ljubimcima po malo brčkali u vodi. Slonovi
su bili prezadovoljni i spremni za predstavu. Bilo je tridesetak ljudi u
publici, uglavnom stranaca.
Slonove su tokom predstave
vodili lokalni treneri ali i volonteri. Prestava je počela predstavljanjem
učesnika. Svaki se slon pomenom njegovog imena poklonio publici. Svirali su,
igrali i na kraju crtali. Sa četkom za farbanje ograde su uz pomoć trenera koji
je umakao četku u farbu slikali cveće ili slonove. Stvarno su dobri. Savršeni.
Na kraju su su svi skupili da se slikaju i dobiju nagradu u vidu hrane. Nisam
znao da su im surle toliko funkcionalne. Kupio sam veliko pakovanje trske. Kada
su to videli, slonovi su došli do ograde i počeli vrhovima surli da me
pozivaju. Dao sam po jedan komad svakom ali je samo jedan pojeo odmah. Ostala
dvojca su “štekovali” trsku pod vrat i odmah tražili još. Surla je kao usisivač
od nekoliko hiljada vati snage.
Predivni su slonovi. Odrasli
dnevno mogu da pojedu i do 100kg hrane. Teška srca sam se rastao od njih i
krenuo ka izlazu.
U povratku sam imao sreću da
je autobus na glavnom putu odmah naišao pa sam za samo 45 minuta bio u Čiang Meiu.
Pre skretanja za stanicu sa glavnog puta sam video ogroman shoping mall te sam
se uputio ka njemu. Izboro deće i obuće za male novce je ogroman. Za samo tri
eura možete da kupite majce koje u srbiji plaćate pet puta više. U takvim
šoping molovima kojih ima u svim većim mestima kupuje srednja klasa ali i
mnogobrojni stranci i turisti.
Po izlasku iz mall-a mi je
bilo teško da nađem jeftin prevoz do centra grada ali sam uspeo iz petog
pokušaja. Svi vozači su mi tražili između 50 i 100 bata za vožnju od tri
kilometara a realna cena je 15b. Sišao sam u centru grada i otišao u ulicu Čang
Klan (Chang Khlan) u kojoj se svake večei održava noćni bazar (Night bazaar).
Mislio sam da se održava na malom prostoru. Ceo kvart je podređen noćnoj
prodaji koja počinje kada padne mrak, oko 19h u sezoni, pa sve do ponoći. Noćni
market je najatraktivniji turistima koji za male pare kupuju suvenire,
odeću ali i hranu. U blizini su hramovi Čang Kong (Chang Khond) i Loi Kro (Loi
KRoh) po kome nosi naziv ulica u kojoj su skoncentrisani ogromni luksuzni
hoteli. U večernjim satima iz njih izlaze horde starijih turista koji idu u
provod. Često se mogu videti, ne samo na ulicama Čiang Meia već svuda na
Tajlandu ali i u svim okolnim zemljama, muškarci iz Evrope ili Amerike u
poodmaklim godinama, kako se šetaju sa tajlanđankama koje su jedva punoletne.
Jednoj strani je motiv “mlada egzotika” a drugoj, novac.
Noćni provod je fenomenalan.
Kafića i klubova je na desetine ali su uglavnom bili prazni jer je sezona
2008/09 bila loša zbog ekonomske krize ali i blokade bangkokškog aerodroma u
decembru pa su mnogi turisti odustali. U mnogim kafićima se pušta opšte
popularna pop muzika sa MTV-a, koji je veoma populan i slušan na Tajlandu. Mlade
tajlanđake su zadužene da privuku mušterije i porade na atmosferi. S obzirom da
je te večeri bilo finale Austrailan Open-a svi su gledali tenis.
Treci dan, obilazak farmi orhideja i leptirova
U Chiang Mai-u možete da
ostanete sedam dana i da vam ne bude dosadno. Trećeg ujedno i poslednjeg dana
sam otišao do farmi orhideja, zmija i leptirova koje se nalaze van grada. Opet
nisam hteo da uzimam aranžman. Recepcionar mi je nevoljno pomogao sa
informacijama jer hotel ostvaruje prihode zahvaljujući procentu koji dobijaju
ukoliko prodaju aranžmane svojim gostima. Otišao sam do centra, prešao most i
skrenuo u prvu ulicu desno. Tu je skup nekoliko cvećara, uz reku kraj kojih je
stanica za prevoz. Kamioneti u koje može da se nagura petnestak ljudi voze po
ceni 20 bata, s tim što vozači često traže i više od stranaca. Ta vozila su
crvene i žute boje i zovu se Songtu (Songthaew)
Vožnja je trajala pola sata. Putnici su stalno ulazili i izlazili. Kada sam stigao do odredišta, uzeo sam moto-rikšu. Pogodio sam se za 30 bata za nekoliko sati. Ovo je običan motor koji ima dodat deo sa strane za još nekoliko putnika. Prvo me je odvezao do farme orhideja u kojoj ima stotine različitih vrsta. Možda je polovina procvetala. Potom smo otišli do farme leptirova. Prostorije su velike, zašrićene visećim lancima kako leptirovi ne bi pobegli. Na kraju sam video još farmu orhideja. jer je na farmi zmija sledeća predstava bila tek za dva sata...
U blizini je i ranč sa
tigrovima. Nisam tamo otišao zbog toga jer mi je u planu bila poseta Hramu tigrova. U povratku sam brzo našao prevoz nazad za Čieng Mei. I ovaj put
je puno ljudi ulazilo i izlazilo i radoznalo zurilo u mene.
Polako sam se vratio u gest
haus, uzeo stvari i krenuo ka železničkoj stanici. Sreo sam Australijanca
šezdesetak godina starog koji je proveo šest meseci na putu: tri u Evropi i tri
u Aziji. Platio je samo 900€ preko British Airways-a kartu iz Sidneja do
Londona, povrantnu do Atine, pa do Bangkoka, Singapura i nazad do Sidneja. Kod nas bi cena bila barem 1800€.
Uputio sam se vozom u
Ajutaju, nekadašnju prestonicu Sijama, udaljenu oko 500km. Noćni voz do Bangkoka
putuje oko deset sati a dva manje do moje destinacije. Situacija u vozu je bila
ista kao i u dolasku s tim što je bilo znatno hladnije. Smrznuo sam se od prejake klime.
Čiang
Mei nikako ne smete da propustite ako se nađete na Tajlandu. Lepo je provesti
desetak dana na ostrvima ali ipak treba odvojiti nekoliko dana za jahanje na
slonovima i upoznavanju kulture ove divne nacije. Prosledite prijateljima... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| < Prethodni tekst | Sledeći tekst > |
|---|





