Tekst i fotografije: Miroslav Golubović
Aleksandrija me je na prvi pogled oduševila. Prelepe zgrade, miris mora, nedostatak gužvi i mali broj turista nagoveštavaju gotovo idiličan grad. Mislim da nije potrebno pisati o značaju i istoriji ovog grada.
Noćna vožnja taksijem sa aerodroma
Let iz Šardže (Sharjah u Emiratima) do Aleksandrije je trajao skoro pet sati sa Air Arabiom. Nakon što smo preleteli blještavi Kairo, avion je počeo polako da se spušta. Aerodromska zgrada je u prilično lošem stanju. Više su me brinuli granični policajci zbog problematične egipatske vize (objašnjenje je napisano u tekstu o Dubaiu). Radila su samo dva šaltera. Bio sam među poslednjima. Policajac je pozvao svog kolegu jer je primetio da mi je istekla viza.
Za svaki slučaj sam im pokazao rezervaciju hotela. Progledali su mi kroz prste iako su mogli da mi naprave velike probleme. Na svu sreću čekao me je kofer koji je bio skinut sa trake. Pomislio sam da će ga neko uzeti. Carinik nije želeo da pregleda sadržaj prtljaga i uputio me je na bankomat. Uzeo sam egipatske funte bez ikakvih problema u vrednosti od oko 50 eura. Prišlo mi je nekoliko taksista.
Svi su tražili 55 funti do mog hotela koji se nalazi u samom centru grada. Noću je cena viša 30% nego tokom dana. Nisam želeo da se cenkam jer sam bio presrećan što su me pustili u zemlju i što je temperatura bila idealna, oko 21 stepen.
Taksi vozilo marke lada staro je barem 30 godina. Vozač je bio veoma ljubazan i nekako dobroćudan. Objašnjavao mi je šta treba da posetim. Lada je prosto klizila glatkim asvaltom nanešenim uz samu obalu. Prođosmo pored čuvene biblioteke i stigosmo do glavnog gradskog trga. Lako sam našao Normandy hotel. Nalazi se odmah iza najpoznatijeg gradskog hotela Sesil (Cecil). Liftom sam se popeo na peti sprat.
Hotel u Aleksandriji
Mislio sam da niko neće biti budan u dva sata izjutra ali sam se, na svu sreću, prevario. Dobio sam prostranu trokrevetnu sobu za 25 funti. Kupatila su zajednička i prilično pristojna. Ne treba očekivati vrhunski komfor za tri evra po noći. Momak koji radi u hotelu je proveo dve godine radeći u Čikagu u fast food restoranima te je odlično govorio engleski.
Predložio mi je rutu za sledeći dan. Tek kada sam izašao iz hotela shvatio sam da sam na lokaciji koja je ekvivalenta beogradskoj Čika Ljubinoj ulici. Sve je bilo na minut pešačenja. Gradski prevoz nisam koristio.
Stanovnici Aleksandrije najviše koriste mini-buseve za prevoz do perifernih delova grada. Taksi je veoma jeftin. Vozači izbegavaju da koriste taksimetre kako bi prevarili turiste. Ugovorite cenu pre vožnje ali pitajte recimo recepcionara hotela koliko košta planirana vožnja kako bi znali okvrnu cenu.
Aleksandrijska biblioteka
Momentalno sam se oduševio gradom. Nisu sve fasade sređene ali se to skoro i ne primećuje. Ispred hotela Sesil je park u kome su sedeli stariji žitelji grada. Stotinak metara dalje je Gradska kuća (City Hall), pored nje Kuaed Ibrahimova džamija (Qaed Ibrahim), a iza nje, ispred jednog restorana su se na sred ulice, na prostranom tepihu na prvi pogled sinhronizovano molili muškarci.
Jedna od najvećih znamenitosti Aleksandrije je biblioteka. Danas je smeštena u super modernoj zgradi. Ulaz se plaća, ali vredi videti ne samo mašine za štampu stare više hiljada godina već i bezbroj savršeno osvetljenih redova punih knjiga. Bila je najveća antička biblioteka. Posetio sam Rimski teatar, katakombe i Nacionalni muzej.
Zalazak sunca
Veče sam proveo šetajući se uz obalu gde je napravljeno šetalište, poznatije kao Korniče (Corniche). Dužine je 15 kilometara. Video sam momka i devojku koji su se ljubili ispod marame, navodno štiteći se od vetra. Malo dalje od samog centra postoji nekoliko plaža.
Skoro niko nije bio u kupaćem kostimu. Svi su sedeli na ležaljkama. Samo su se deca kupala. Prelep zalazak sunca sam posmatrao sa zidina blizu spomenika Neznanom junaku. Okupilo se puno ljudi. Neki momci su mi čak ponudili i pivo.
Bazari u Aleksandriji
U Aleksandriji nema puno turista. Većina dolazi samo na nekoliko sati u sklopu aranžmana iz Kaira. Grad je prelep. Ljudi su prijatni ali retko ko govori engleski jezik. Bez obzira na tu barijeru nije teško snaći se u gradu. Jeo sam odličan šiš kebap i razne poslastice.
Postoji mali bazar blizu glavnog gradskog trga, preko puta Sesil hotela u kome je pedesetak tezgi koje prodaju samo patike i cipele. Za samo desetak dolara se mogu kupiti i najnoviji modeli poznatih proizvođača poput Reebok i Nike. Naravno, potrebno je pregovarati oko cene jer prodavci računaju na lakovernost turista.
Svetionik u Aleksandriji
Sledećeg prepodneva sam se prošetao do Kvaitbei tvrđave (Qait Bey) koja je je uzgrađena na mestu nekadašnjeg svetionika. Pogled na grad ali i more je božanstven. U povratku sam posetio veliku džamiju Ibrahima Terbane i lutao centralnim ulicama te uživao u osmesima lokalaca koji su povremeno izgovarali Welcome to Egypt!
Vozna karta do Kaira košta 23 funte za drugu, a duplo više za prvu klasu. Vozovi polaze sa Misr stanice. Putuje se oko dva i po sata. Klimatizovan vagon je bio sasvim pristojan. Živeo sam u ubeđenju da je Egipat veoma siromašna zemlja. Prevario sam se. Zapravo, postoje siromašne četvrti, ali se to ne vidi na svakom koraku. Predeli koje sam video iz voza su prelepi.
Ukoliko posećujete glavni grad Egipta obavezno odvojite najmenje dva dana za posetu Aleksandriji. Izbor hostela nije veliki ali za jednu noć se može odsesti i u hotelu o kome sam pisao.
|
Putovanje po Bliskom Istoku ukratko: Avionom Air Arabie sam za pet sati leta (iz Delhija) stigao u Šardžu. Posle jednodnevnog obilaska Dubaia sam avionom stigao u Aleksandriju te nekoliko dana kasnije obišao i Kairo. Brodom sam stigao do Jordana u kome sam obišao Petru, Aman, Džeraš i kupao se u Mrtvom moru. Usledili su gradovi u Siriji; Damask, Malula, Palmira i Alepo. U Turskoj sam boravio u neverovatnj regiji, Kapadokiji. Na istočnoj obali sam obišao Selčuk, Efes, Kušadasi i Istanbul. |

